Print
Email Share on Facebook Share on Twitter Share on Twitter

Kazivanja o gradu

U svom hodu kroz vrijeme i prostor svaki grad, svaka urbana cjelina stvara i mijenja uslove življenja, otkriva i zaboravlja, naseljava ili napušta određene prostore. Ili se u njima sve ljepše i ljepše smješta.I priča grad svoju priču, kao sastavni dio života očovječuje, pridodajući joj svoje misli, svoje riječi, sve više sebe sama humanizujući pamti ili izmišlja. Miješa legendu i predanje sa pouzdanim i provjerenim i sam tvori vlastitu istinu, svoju svijest o sebi. Te priče nam pomažu na putu do samosvijesti, do spoznaje vlastitih korijena.

 I naš grad ima svoje legende i predanja, svoje verzije o zidanju, razvoju, pomjeranju, a one ako i nijesu tačne, uvijek su zanimljive.
 U jednoj takvoj priči objavljenoj još prije 90 godina, kazuju se verzije o nastanku grada. Po njoj se pominje kralj Tugomir i veli da je to bilo krajem X vijeka. Po drugoj, to su bili Stojimir i Mutimir, čak u VII vijeku. Kaže se i to da Podgorica nije pvobitno bila sazidana na uglu ušća Ribnice u Moraču, gdje je sada. Prema Duklji, na lijevoj strani Morače, postoje razvaline i ispod cijelog brda dalje, bila je gusta naseobina. Sudeći po tim razvalinama, koje se vide, a i po pričanju mještana, varoš je poslije propasti Duklje tu bila sazidana, ili pod brdašcem Kakaricom, pri izvoru Ribnice, gotovo uru daleko od današnje Podgorice. Mjesto gdje je sada Titograd zvalo se Pšenično Polje.
 
Zanimljivo je i narodno predanje, koje je svojevremeno saopštio Ilija Zlatičanin. Po njemu je današnji grad podigao neki Hadži-Paša. To predanje veli da se Hadži-Paša savjetovao sa knezom Markusom, iz Momišića, tada sela s one strane Morače, koji mu je rekao da uzme jednog kokota, pa da ga pusti da leti i gdje kokot otpočine tu da grad gradi. Paša ga je poslušao i kokot počine na ušću Ribnice u Moraču i tu se grad podiže.
 

Najvjerovatnije da je i ta verzija proizvoljna, mada se kaže da je varoš postojala za vrijeme narodne nezavisnosti. I isto tako sa puno vjerovatnoće, može da se kaže da je grad mijenjao svoje mjesto, pa se čak misli da je Zeta sva unaokolo zasijana starim razvalinama kao što su one kod Zlatice, Drezge, Momišica i Đulića, pa onda i dalje. Građevine što se otkrivaju nijesu iz jednog doba, pa je i tu zanimljivo ono što je Zlatičanin saopštio: "Mjesto što se pruža od Ribnice sa istočne strane Podgorice zove se Drpi. Ovo mu se ime gubi kad dođe na Đečevića Mahalu. Prije no dođeš do Đečevića kuće, srijeta te jedna usamljena turska kuća Hadži-Useinovića, kojoj su vrata od obora na brijegu Drpima, a kuća pod brijegom. Po narodnom predanju tu je bila crkva".

Spominje Zlatičanin i mjesto Čepurci, između Ljubovića i Morače, gdje se nalazi staro groblje i razvaline jedne crkve. Saopštava on da je tu i jedna ploča sa natpisom koji se ne može pročitati, a isto tako govori o razvalinama jedne crkve, obrnute u zapad, što svjedoči da je bila crkva katolička.

Možda je u ovom kazivanju mnogo toga plod umjetnikove mašte, ali ne zaboravimo da je Gete rekao: "Prava umjetnost je ono što nikada i nigdje nije bilo, a što je najveća istina života".